Nakon pobjede Kolinde Grabar Kitarović u drugom krugu predsjedničkih izbora u javnosti su se pojavili razni vicevi. Neki od njih su i ovi u naslovu. Humor uvijek dobro dođe, no sada šalu na stranu jer ovi vicevi ipak ukazuju na neke ozbiljne društvene probleme s kojima se tek rijetki usude baviti.

Jedan od tih problema je deložacija. Inače, deložacija je prisilno iseljenje stanara iz stana ili zakupnika sa zakupljene nekretnine na temelju pravomoćne sudske odluke, a provodi ga izvršni organ.

U Hrvatskoj je u krizi zabilježen porast broja deložacija tako da to postaje sve ozbiljniji socijalni problem. No tko bi trebao rješavati taj problem? Džava? Banke – da li bi trebale oprostiti dugove socijalno ugroženim skupinama? Da li bi to onda poljuljalo stabilnost financijskog sustava? Ili jednostavno dužnici moraju platiti svoje dugove bez obzira pod koju cijenu? Puno pitanja, a malo odgovora.

Zato Vam u ovom postu donosimo jednu zanimljivu priču iz Slavonije.

Glas Slavonije donosi priču o anonimnom vozaču tramvaja koji je nesebično spasio Osječanina Željka Budića od deložacije, plativši mu ratu duga u iznosu od 7200 kuna. Inače Budić je dobio otkaz nezakonito te je uspio dobiti spor protiv nekadašnjeg poslodavca, no nikada se nije uspio naplatiti, pa više nije mogao otplaćivati dugove.

Heroj priče, tramvajac koji je pomogao gotovo nepoznatom čovjeku, osobi koju je znao samo iz viđenja, izjavio je sljedeće: - Znao sam Budića kao i mnoge druge koji se voze sa mnom i pozdravljamo se s 'bok' i ništa više. Inače veseo čovjek u proljeće prošle godine nekako je propao i vidjelo se da je u problemima. Pitao sam ga kako je i ispričao mi je da za svoj rad nije bio plaćen, da je stvorio dug za kuću i da će ga uskoro deložirati. Kad mi je to ispričao, ostao sam bez riječi i odlučio mu pomoći.

Dan prije deložacije s pomoću Google Eartha pronašao je kuću Budićevih, koju je netom prije toga vidio u televizijskoj emisiji u kojoj je Budić bio gost te se uputio k njemu.

- Neopisivo je dobar osjećaj kad nekomu možeš pomoći. Otišao sam k Budiću nakon posla i bio je iznenađen što sam došao. Otišli smo u banku i riješili taj problem, a moram priznati da sam iznenadio i samoga sebe jer nikada nisam takvo što učinio - iskreno je ispričao samozatajni vozač tramvaja.

Kaže kako nije bogat, ali ne oskudijeva ni u čemu pa je smatrao posve prirodnim da pomogne Budiću.

Sedam mjeseci nakon ovog nesvakidašnjeg događaja Budić se još živo sjeća trenutka kad mu je vozač tramvaja zakucao na vrata i kaže da još uvijek ne može vjerovati što je netko njemu nepoznat učinio kako on, zajedno sa suprugom i dvoje djece srednjoškolaca, ne bi ostao bez doma.

Željko Budić ispričao je svoju stranu priče - Mislio sam da ću dobiti infarkt drugi put u životu kad mi je rekao razlog svoga dolaska. Platio mi je dug i ja to nikada neću zaboraviti. Nadam se da ću kad-tad biti u prilici vratiti mu taj novac, a ono što je taj čovjek napravio za mene malo bi tko učinio za bilo koga.

Ovo je jedan svijetli primjer kako čovjek može pomoći čovjeku. Čak i kada se priča o deložacijama nije uvijek sve tako sivo. Ne samo u vicevima, nego i u stvarnosti. :)

Kud god krenuli i što god radili ovih dana „bombardijraju“ nas akcijama, „najboljim sezonskim popustima“, „cijenama da se smrzneš“, sniženjima od 50 pa sve do 70% i slično.
Teška su vremena i svatko će se složiti da treba paziti na svaku kunu stoga ovakve rasprodaje i nisu loša stvar. U krajnjem slučaju nitko od nas nema namjeru hodati gol pa su ovakva sniženja idealna da se malo obnovi garderoba, a za neke odjevne predmete mogli bi reći da na sezonskim popustima zapravo s prenapuhane cijene dolaze na svoju realnu vrijednost. Znamo da je odjeća neke marke ili određenog loga znatno skuplja, ne zbog kvalitetnijeg materijala ili načina proizvodnje već zbog te marke ili loga, i brojne su rasprave vođene oko toga u prošlosti, i bojim se da nikada neće ni prestati. No, bez obzira kupovali markiranu odjeću ili ne, jeste li ikada u dućanu prilikom kupnje bacili pogled gdje je ta košulja sašivena? Jeste li se ikad zapitali kako je tim radnicama? U kakvim uvjetima one rade? I jesu li plaćene barem pola od cijene koja je otisnuta na etiketi?
Hrvatska je u protekle 24 godine izgubila oko 100 000 radnih mjesta upravo u sektoru tekstila, obuće i gume. I sami smo bili svjedoci slučaja Kamensko gdje su radnice koje su cijeli svoj radni vijek radeći za svega 2500 kn završile na ulici.
Turska je najveći proizvođač tekstila u Europi, a četvrti u svijetu. Ovdje svoju odjeću šiju mnoge velike tekstilne marke poput H&M-a, Zare, Nike, Puma, Hugo Bossa, Max Mara. No radni uvjeti i plaće nisu na razini uglednih modnih brandova. Prema najnovijim studijima nevladine organizacije Clean Clothes Campaign plaće koje poznate svjetske marke isplaćuju radnicima u Turskoj jedva omogućavaju puko preživljavanje. Službena minimalna mjesečna plaća u Turskoj iznosi 441 euro, a brojni poslodavci se ne drže ni minimuma. Dok odjela marke Hugo Boss stoje 1000 eura, krojačice koje ih šivaju zarađuju 300 eura mjesečno. Tomu dolazi još i činjenica da preko 40% zaposlenih u tekstilnoj industriji u Turskoj radi na crno.
Prema statistikama za ova poduzeća diljem svijeta radi službeno oko 2 milijuna ljudi, no broj onih koji rade, a nisu prijavljeni iznosi oko milijun. U istočnoeuropskim zemljama službeni broj zaposlenih u spomenutim poduzećima iznosi oko 700 000, dok ih prema procjenama bez prijave radi još oko 350 000.
Prema zakonima, radni tjedan traje najviše 45 sati, a u Turskoj se u tekstilnoj industriji u prosjeku radi i do 67 sati tjedno, a prekovremeni se sati u pravilu ne plaćaju. Poučeni primjerom iz 2011. godine kada su se 74 ogorčena radnika odlučila priključiti sindikatu bili otpušteni, radnici svjesni katastrofalnih uvjeta u tvornicama se ne bune u strahu za svoje radno mjesto. Sindikalisti osim poslodavaca okrivljuju i vladu koja ne čini dovoljno da bi zaštitila one koji se žele učlaniti u sindikate, stoga je u Turskoj svega 7% zaposlenih učlanjeno u neki od sindikata.
Također, Turska je na prvom mjestu po broju nesreća na radu u Europi i treća na svijetu. No, azijske zemlje, poput Kambodže i Bangladeša, u daleko su lošem položaju, što se tiče uvjeta rada u tekstilnoj industriji, u odnosu na istočnoeuropske zemlje. Početkom 2011. godine ukupno je 3000 radnika izgubilo svijest u 17 incidenata u 12 od 300 tekstilnih tvornica u toj zemlji, iz kojih se 70% proizvoda izvozi u SAD. Radnici su se žalili na neugodne mirise i probleme s disanjem, ali brojne istrage u tvornicama nisu pronašle uzrok nesvjestica, a radnici su dobili svega 5 $ „zdravstvenog bonusa“. Udruženje za pravedne uvijete rada je krajem godine kao mogući uzrok nesvjestica navelo korištenje kemikalija čijom se uporabom krše propisi Pume, a kasnija izvješća Greenpeacea upućuju na uporabu brojnih drugih zakonom zabranjenih kemikalija. Val nesvjestica rezultirao je i brojnim prosvjedima i štrajkovima radnika, na koje je odgovoreno nezakonitim otpuštanjima i policijskim nasiljem.
Za razliku od Turske, u Kambodži su sindikati izrazito brojni, ali to nije dovoljno. U 300 tekstilnih tvornica aktivno je 650 sindikata čije vodstvo sačinjavaju isključivo muškarci koji ne mare za probleme ženske radne snage.
Tekstilna industrija treći je najveći izvor prihoda u Kambodži, no uvjeti rada daleko su od idealnih. Minimalna mjesečna plaća od 61 $ nije dovoljna za pokrivanje osnovnih troškova života, a tekstilni radnici svojim plaćama uzdržavaju i polja riže koja su drugi najveći izvor prihoda u zemlji. Svi štede na zdravstvenoj skrbi, uključujući uprave tvornica koje radnicima ne osiguravaju adekvatnu medicinsku pomoć. Nakon što plate ostale životne troškove, mnogi radnici nemaju više dovoljno novca ni za hranu. Čest je slučaj da nekima pozli od gladi i vrućine, što ih može stajati posla.

Najzloglasnija i najtragičnija nesreća u tekstilnoj industriji zbila se u travnju 2011. godine u Bangladešu kada je u rušenju tvornice poginulo 1.127 radnika čime je svijet doznao više o uvjetima u kojima azijski radnici nerijetko za 'robovske' nadnice proizvode za zapadne tvrtke. Na ovom videu možete saznati i više

https://www.youtube.com/watch?v=9Fkhzdc4ybw

Svega mjesec dana kasnije dogodila se nesreća kada se urušio strop tvornice cipela na jugu Kambodže pri čemu su dvije osobe poginule. A nekoliko dana kasnije urušila se zgrada s tekstilnim pogonom u Pnom Penu, te su ozlijeđena 23 radnika u tvornici koja proizvodi za švedsku tvrtku H&M koja je pak najavila da bi svoju proizvodnju mogla preseliti u Južnu Ameriku i Afriku.

Na bijedu tekstilnog sektora u tim azijskim zemljama upozorili su mediji otkrivajući da rade u neljudskim uvjetima s manjkavom ventilacijom u pogonima, prekovremeno i pothranjeni. Tekstilni radnici izlazili su i na ulice i prosvjedovali tražeći zajamčene veće nadnice. Tek je bangladeška tragedija nagnala zapadne tvrtke da razmotre politiku suradnje s azijskim partnerima, dok su prethodno ignorirali sva izvješća nevladinih organizacija i brojnih medija.

Marimo li za išta od navedenog prilikom kupnje određenih svjetskih brandova? Ili bi se i nama moralo desiti nešto kao i trojici aktera iz Norveške kako bi otvorili oči? Ukoliko sve dosad navedeno nije utjecalo na vas, pogledajte sljedeći link.

http://www.poslovni.hr/svijet-i-regija/video-kada-ovisnici-o-shoppingu-upoznaju-napacene-radnike-287943

Ponekad zastanem i pitam se : ''Što se događa sa ovim svijetom-gdje je ljubav, poštenje, opraštanje, iskreni pogled i stisak ruke? Zar je tako teško biti običan, mali čovjek? Zar će djeca razgovarati o politici i birati prijatelje čiji roditelji pripadaju istoj stranci?'' Nije li to malo previše? Čini mi se kako su ovi predsjednički izbori izazvali previše reakcija koje nisu nimalo demokratke i koje nisu nimalo primjerene ovakvom činu. Ne čini li vam se da su predsjednički izbora prerasli u pravu predstavu? Nije li cilj ovakvih izbora izraz demokratskog mišljenja svakog pojedinog stanovnika? Na takvim bismo izborima trebali izabrati predstavnika svog naroda, nekoga kome ćemo vjerovati i tko će učiniti sve za dobrobit zemlje i ljudi. Danas, više nije ni bitno što određena osoba govori, koji su njezini stavovi, kako razmišlja. Bitno je samo jedno, kojoj stranci pripada. Nije li žalosno kako jedan takav događaj koji je veoma bitan za svaki narod, može izazvati toliko negativnih konotacija? Gdje će nas to odvesti?

Ovaj post ne bi trebao biti kritika ni jednoj političkoj stranci. Cilj je samo da se zapitamo, kako tako nešto može toliko podijetiti narod, kako nam je tako malo potrebno?

Prošao je Božić, jesmo li se istinski radovali ili smo bili okupirani izborom novog predsjednika?

Da, to su velike i važne promjene za nas... No, tek kada sami odlučimo biti bolji, mali...sasvim mali. E to će biti promjene...

Prema podacima Hrvatske gospodarske komore predviđa se da će potrošnja za ovogodišnje blagdane u Hrvatskoj iznositi oko 11 milijardi kuna. Iako potrošnja svakim danom sve više pada, u vrijeme blagdana ona konstantno raste. Tako svaki dan razmišljamo što ćemo kupiti, natječemo se tko će kupiti ljepši i skuplji poklon, ne razmišljajući pritom o onim bitnim stvarima. Jesu li nas marketniške agencije uvjerile da je blagdansko razdoblje samo razdoblje poklona s najljepšom mašnom? Da li se ovo prekrasno božićno vrijeme pretvorilo u kaotičnu komercijalnu ludnicu? Može li poklon, bez obzira na veličinu zamijeniti toplinu ljudskog srca? Možemo li se zapitati što nas stvarno veseli, prijateljsko okruženje, obitelj na okupu ili samo skupocjeni pokloni ispod bora bez osoba s kojima ćemo tu radost podijeliti. Nije li upravo ovo blagdansko doba, doba u kojem bi trebali naučiti da postoje drugi kojima možemo pomoći, doba kada bismo trebali otvoriti svoje srce i dopustiti očima da vide ono što ne žele. Sjetite se da na kraju dana ostajete sami sa svojim mislima i jedino što u tom trenutku nešto znači jest da ste sretni, a sreća ipak dolazi iznutra. Nema ljepšeg osjećaja nego onaj kada možete mirne duše zaspati sa znanjem da ste nekog učinili sretnim, a to je najveća nagrada koju možete dobiti. Nadam se da vas je ovo natjeralo da ipak razmislite o pretjeranoj kupovini darova te da pokušate u ovim danima učiniti neko dobro djelo. Učinite neku sitnicu koja može nekome puno značiti. Samo jedan zagrljaj ili osmijeh na licu može nekome uljepšati dan.

Ono što je nas inspirirali i potaknulo možete jest članak iz novina 24 sata, koji možete pročitati u nastavu-. Nadamo se da bi vas mogao inspirirati da krenete putem ove drage gospođe.

"He Rongfeng, danas imućni 38-godišnji kineski poduzetnik, uspio je prije nekoliko dana pronaći ženu na koju nikad nije prestao misliti te joj je na vrata pokucao s čekom vrijednim milijuna juana (oko milijun kuna).

Naime, Rongfeng je nekoć bio sirotinja i za život je zarađivao proseći, te je davne 1993. godine sreo Dai Xingfen (45) koja se nad njim sažalila.Xingfen ga je primila uz još dvojicu prosjaka u svoj dom i nahranila, te otpravila u svijet uz poruku koju nikad nije zaboravio:

- Nahranila nas je, dopustila nam je da kod nje prespavamo, te nam je ujutro dala još i novac za željezničke karte. Te nam je večeri kazala kako nije sramota biti siromašan i ispratila uz riječi da uvijek trebamo težiti tome da budemo dobre osobe - ispričao je Rongfeng, koji je Xingfen, inače vlasnicu trgovine s tjesteninom, pronašao u Taizhou.
Xingfen, dirnuta već samom činjenicom što je se Ronfgeng sjeća, je ček odbila uz riječi kako mu nije pomogla zato da bi joj se to isplatilo, ali je pristala da je daruje plaketom na koju je tajkun napisao: Moja je zahvalnost teška poput planine - prenosi Daily Star."

Budite sretni i činite druge sretnim ;)

Vjerujem da ste gotovo svi vidjeli video koji prikazuje kako su američki policajci usmrtili nenaoružanog Afroamerikanca Erica Garnera usred New Yorka. Ako niste, možete te ga pogledati na ovoj adresi: https://www.youtube.com/watch?v=5LSBpwmMnVM. Garner je odbio da ga privedu pa je nekoliko policajaca nasrnulo na njega. Jedan od njih zahvatio ga je rukama oko vrata, dok su ga ostali pritisnuli na pod. Iako je, gušeći se, nekoliko puta uspio izgovoriti da ne može disati, policajci nisu puštali Garnera sve dok nije prestao disati. Tada je već bilo kasno za Garnera koji je inače bolovao od astme. Preminuo je na mjestu događaja 17. srpnja ove godine.

U kolovozu ove godine u Fergusonu je ubijen 18-godišnji Afroamerikanac Michael Brown. On je također bio nenaoružan, a ustrijelio ga je američki policajac, koji je nakon prepirke s Brownom, ispalio 12 metaka od čega je 6 ili 7 pogodilo Browna.
24. studenog okružni sudac i porota donijeli su odluku da policajac koji je ustrijelio Browna neće biti optužen za ubojstvo. Nakon toga su izbili prosvjedi u Fergusonu koji su se proširili i na druge gradove: St. Louis, New York, Chicago, Seattle, Los Angeles, Oakland te Washington. Prosvjednici su uglavnom Afroamerikanci koji smatraju da je u žarištu problema rasna napetost koja nije posebnost samo u Fergusonu, već je prisutna diljem Sjedinjenih Država. Prosvjedi su se održali unatoč pozivu na mir američkih dužnosnika, među kojima su guverner Missourija Jay Nixon i predsjednik Barack Obama.

Rasna diskriminacija sigurno je veliki problem u SAD-u, a možda i jedan od uzroka nasilnog ponašanja policajaca prema Afroamerikancima. No ovdje se sigurno radi i o individualnoj i profesionalnoj odgovornosti, odnosno neodgovornosti. Ljudi koji rade tako odgovoran posao koji je u interesu svih građana, morali bi odgovornije postupati prema onima koje privode, pogotovo ako nisu naoružani. Ovakvim postupcima, kao što je ovaj prikazan u videu, policija gubi povjerenje građana. Pošto nije bilo sankcija za problematične policajce od strane njihovih nadređenih, građani su odlučili izaći na ulicu i tražiti sankcije za odgovorne. Dobra je stvar da postoji takva reakcija građana jer ako su javni službenici neodgovorni, javnost mora biti zrela i spremna da ih učini odgovornima. Ako se tvrdi da policajci nisu krivi, onda se mora javnosti i objasniti zašto nisu krivi te im predočiti osnovne dokaze za to. Sve mora biti transparentno. Za vrijeme prosvjeda u Fergusonu ubijen je 20-godišnji DeAndre Joshua, svega nekoliko metara od mjesta na kojem je ovog ljeta ubijen Michael Brown. Navodno je upucan iz vatrenog oružja dok je bio u svom automobilu, a policija je odbila dati bilo kakve informacije o ovom slučaju. Sve to ulijeva nepovjerenje javnosti u policiju jer se dobiva dojam da policija provodi pravdu kako je njima po volji.

Problem je i što nekoliko neodgovornih pojedinaca može ocrniti cijelu jednu profesiju. Često ne valja generalizirati, no ovdje je očito da je bilo previše katastrofalnih postupaka policije u kratko vrijeme, i to uvijek prema Afroamerikancima. Naravno, to je pokrenulo mnoge rasprave i prosvjede u kojima se smatra da je rasizam jedan od glavnih uzroka ovakvih događaja. Da bi se izbjegle takve rasprave i prosvjedi, te generaliziranje da policija loše radi svoj posao, svatko bi kao pojedinac morao snositi posljedice za svoje postupke. Policija ne bi smjela bezuvjetno štititi svoje službenike i čekati da pravna tijela nešto poduzmu, već sama provesti istragu i o svemu izvjestiti nadležna tijela, ali i javnost. Tako bi građani imali više povjerenja u policiju, te bi ih zaista mogli smatrati čuvarima javnog reda i mira. U protivnom građani moraju sami pokretati razne inicijative kako bi prisilili javne službe da odgovorno savjesno obavljaju svoje dužnosti.

Što vi mislite što je uzrok ovih nesretnih događaja? Rasizam? Neodgovorni pojedinci? Policija općenito? Javnost koja nije reagirala na ranije slične događaje? Mediji u kojima se ne priča dovoljno o uzrocima ovih problema? Netko drugi? Svi oni? Ili možda svi mi zajedno?

Sedamdesetih godina 20. stoljeća dogodila se digitalna revolucija. Ona je bila izazvana padom cijena digitalnih komunikacijskih uređaja. Kada se 90-ih godina pojavio i internet za privatne korisnike, bilo je sasvim jasno da svijet više nikada neće biti isti. S vremenom se tehnologija sve više razvijala te utjecala na promjene u privatnim životima ljudi. Njezina je revolucionarnost, kako onda tako i danas, proizlazila iz gotovo neprekidne dostupnosti podataka te jednostavnije i jeftinije komunikacije. Istovremeno, pojava interneta i tehnologije uvelike je promijenila i poslovni svijet pa su nastali pojmovi poput ''ureda bez papira'' te su komunikacija kao i jednostavnost poslovanja, pohrane podataka i korištenje istih došli na mnogo višu razinu.

Sve navedene promjene uvelike su promijenile ljudske živote i svijet, no vječita je dilema to jesu li pomogle unaprijediti globalnu održivost ili ne?

Kako bi se moglo doći do zaključka, treba dobro razumjeti njihov ekološki i socijalni utjecaj kao i utjecaj kontinuiranog razvoja tehnologije.
Može se početi od pojma održive proizvodnje. Istraživanja koja izravno povezuju utjecaj digitalne tehnologije na okoliš daju nejasne rezultate zbog teškoća u mjerenju tih učinaka. Vrlo je teško izolirati i pratiti doprinos interneta energetskoj učinkovitosti u istovremeno prateći druge promjene koje se odvijaju (npr. energetski učinkoviti uređaji i izolacije zgrada).

Digitalna demokracija
Među digitalnim entuzijastima, tehnologija je opisana kao ključ za stvaranje nove demokratske prakse. Doista, tehnologija je omogućila niže komunikacijske troškove te je omogućila da se angažiraju i oni ljudi koji prethodno nisu imali sredstava kako bi sudjelovali u kampanjama i političkom razvoju. Ipak, mnogi drugi izumi koji su nastali pod utjecajem tehnologije rezultirali su ograničenom demokracijom ili su imali nedemokratsku tendenciju. Primjerce, u američkoj politici se nije povećao broj ljudi koji su se pridružili politici s razvojem tehnologije. Utjecaj se najviše vidio kroz širenje dostupnosti informacija te je povećao prazninu angažmana pružajući više mogućnosti onima koji su već aktivni u politici. U nekim slučajevima, digitalna tehnologija je narušila kvalitetu političke komunikacije generirajući bezlične bujice, žalbe koje je lakše ignorirati ili prebacivanje angažmana prema kratkoročnim odgovorima koji su potaknuti određenim događajem.

Financiranje održivosti
Od kasnih 1990-ih, ulaganja u digitalnu tehnologiju obuhvaćala su trećinu privatnih investicija u ekonomiji SAD-a. Istovremeno, ulaganja u održivost, poput one u ekološki prihvatljivije ponašanje, štednju energiju ili smanjenje ispušnih plinova, bila su nedovoljna.

Pogled u budućnost
Korijenite promjene u upravljanju okolišem već su se dogodile od dolaska digitalizacije. Nema dvosmislenih odgovora na to jesu li i koliko digitalni sustavi doprinijeli ekološkom uništenju i sociopolitičkoj polarizaciji. Ono što je sigurno jest to da se digitalne tehnologije ne može ignorirati.

''Postoji malo izbora oko angažiranja digitalnih sistema u upravljanje okolišem, ali naivno vezanje s njima ovjekovječiti će iskrivljene obrasce ulaganja i druge značajke socioekonomskog modela koji je generirao ekološku krizu. Kritički angažman, oprezno smišljanje strategije, a najviše od svega posvećenost, preduvjeti su za korištenje tih sustava u različite svrhe.''

Pozitivne strane napretka tehnologije u svakom slučaju ne mogu se poreći, barem ne što se tiče njihovih potencijala. No, koliko su u realnim okvirima oni dobro iskorišteni kao odskočna daska razvoju i održivosti ili su pak nesvjesno zloupotrijebljeni u svrhu smanjene mogućnosti napretka?

Štoviše, kao čest nusprodukt uznapredovale tehnologije javlja se smanjena mogućnost samostalnog zaključivanja i djelovanja, zdravog prosuđivanja odnosa prema drugim ljudima i okolini, groznica nedostatka originalnosti, smanjena razina strpljenja i uzimanje činjenica zdravo za gotovo bez pokušaja vlastite involviranosti u promišljanje njihovih istinitosti i vrijednosti. Je li nastavak ovakvog trenda obećavajuće u smislu sveopćeg napretka?

Sama ideja obećava napredak u svakom smislu. No, jesu li digitalne tehnologije uistinu pomogle očuvanju globalne održivosti? U svakom slučaju, doza skepticizma nije na odmet.

Što vi mislite?

''Društveno odgovorno poslovanje je koncept u kojem se poslovni subjekt odlučuje na
dobrovoljnoj osnovi doprinositi boljem društvu i čišćem okolišu.''

Društvena odgovornost je veoma širok pojam te se ne odnosi samo na ispunjenje zakonske obveze već i na okoliš i odnose prema okolišu, ljude i na razvoj standarda čitavog društva. Društveno odgovorno poslovanje također se odnosi na poštivanje ljudskih prava te brizi o čovjeku i njegovom socijalnom razvitku.
Pojam društvene odgovornosti poduzeća odnose se na cjelokupno djelovanje poduzeća i na sve odnose koje poduzeće pri tom uspostavlja. Tako možemo reći da poduzeće, da bi djelovalo društveno odgovorno, mora preuzeti potpunu odgovornost za sve svoje postupke i aktivnosti. Dakle, što neko poduzeće proizvodi, kako pri tome utječe na okoliš, kako zapošljava, osposobljava i utječe na razvoj vlastitih ljudi, kako ulaže u društvenu zajednicu i poštuje ljudska i radna prava - sve to zajedno određuje ukupan utjecaj tog poduzeća na društvo. Bit društvene odgovornosti sastoji se u održavanju dobrih odnosa, ne samo s potrošačima, već sa svima zainteresiranima za poslovanje poduzeća.
Društveno odgovorno poslovanje su uglavnom prihvatile velike kompanije te se takav trend sve više razvija. Također, osim velikih kompanija, takva praksa se sve više razvija i u drugim tipovima poduzetništva, uključujući male i srednje poduzetnike te zadruge. Bez obzira na trendove, smatramo kako se u mnogim kompanijama premalo ulaže u takav oblik poslovanja te se ono, nerijetko, podcijenjuje i zanemaruje.
Samo društveno poslovanje kao koncept možemo promatrati s dva aspekta, s aspekta internog i s aspekta eksternog poslovanja.
Što se tiče internog poslovanja odnosi se na područja kao što su investiranje u ljudski kapital, zdravlje i sigurnost te upravljanje promjenama. Prije svega, briga i zaštita zaposlenih, briga o njihovoj sigurnosti i zadovoljstvu jest ono što bismo mogli nazvati društveno odgovornim ponašanjem nekog poduzeća.
S druge strane, s internog aspekta takvo se ponašanje odnosi na na lokalnu zajednicu, poslovne partnere i dobavljače, potrošače, javnu upravu, lokalne udruge i sl. Svaki izlazak na tržište poduzeća uvelike utječe na sve oko njega, dakle od dobavljača do kupca, tako da briga o zadovoljstvu eksternih partnera jest ono što se smatra dobrim društveno odgovornim poslovanjem.

Sada kad smo vam pojasnili što to društveno odgovorno poslovanje jest, odlučili smo izdvojiti nekoliko zanimljivih citata uspješnog američkog industrijalca Henryja Forda:

"If everyone is moving forward together, then success takes care of itself." (Ako se svi zajedno kreću prema naprijed, tada se uspjeh događa sam od sebe.)

"A business that makes nothing but money is a poor business." (Poslovanje čiji je produkt isključivo novac, zapravo je neplodno poslovanje.)

"Coming together is a beginning; keeping together is progress; working together is success." (Okupljanje je početak, održavanje na okupu je napredak, a zajednički rad je uspjeh.)

"Quality means doing it right when no one is looking." (Kvaliteta znači pravedan rad čak i kada vas nitko ne nadzire.)

Izdvojene izjave Henryja Forda govore da u poslovanju treba postojati solidarnost, radna sloga, upornost te odgovornost i samodisciplina.

Na temelju svega navedenog, može se zaključiti da bez spomenutih vrijednosti nema dugoročnog opstanka na tržištu i boljitka za cijelo društvo. Stoga dolazimo do još jednog važnog pojma koji je vezan za društveno odgovorno poslovanje, a to je održivost.

Da biste saznali više, pogledajte video:

https://www.youtube.com/watch?v=xoE8XlcDUI8